|
RECENZIJA: The Prodigy - Always Outnumbered Never Outgunned
Znam, znam - već idem svima lagano na jetra s Prodigyjem, ali jednostavno moram nešto napisati o njima i tu.
Tj. čuj mene, "njima" - Prodigy je uvijek bio i biti ce Liam Howlett, ma koliko on to osporavao svojim govorkanjem tipa; "It's always 'bout the band". Liam Howlett pumpa beat još od dalekih početaka 90-tih, a grupa se okupila negdje daleke 1988. godine kada je Liam bio DJ u klubu "The Barn".
Tadašnji "plesači" u klubu bili su Keith Flint i Leeroy Thornhill. Igrom slučaja Keith je zatražio Liama da mu snimi nekoliko mixeva njegovih najdražih pjesama - Liam je složio svoj session i dodao još svoje 4 pjesme na B-side. Na kazetu je napisao "The Prodigy" (ime synthesizera koji je koristio - Moog Prodigy).
Keith i Leeroy su poslušali kazetu nanovo i nanovo i toliko im se svidjela da su jedva čekali slijedeci session u "The Barn-u", samo da bi popričali s Howlettom o novom projektu - nagađate, osnivanju banda. Osnovna ideja je bila da Liam radi muziku, a Keith i Leeroy bi plesali kao backup bandu. Tada ih je bilo četvero, Liam, Keith, Leeroy te plesačica Sharky i skupa su osnovali ono što je danas po nekima u svijetu poznato kao najbolji elektronički band svih vremena - The Prodigy.
Njihov prvi koncert bio je 1990 u Dalston's City-u. U to vrijeme Liam je shvatio da njegova muzika i pokreti plesača nisu dovoljni te ono što je stvarno bilo potrebno je bio MC (Master of Ceremony). Njegova potraga dovela ga je do Keerya Palmera, poznatijeg kao Maxim Reality koji je ušao u grupu odmah nakon što je Sharky izašla.
1990. Liamu je prišao record lable "XL-Recordings" te je tako 1991. godine snimljen i izdan prvi single "What Evil Lurks" koji je odmah postao klasik na tadašnjoj rave sceni. U samo nekoliko mjeseci The Prodigy je izdao singlove "Charly", "Everybody in the place", "Fire" i "Jericho" - ubrzo nakon toga i svoj prvi album "Experience" (odmah prozvanim najboljim albumom godine).
1995. godine, The Prodigy je izdao svoj drugi album "Music for the Jilted Generation" koji je imao nešto grungea u sebi.
Dugo očekivani nastavak MFTJG-a je izdan 1997. godine pod nazivom "The Fat of the Land" i upravo taj album je zaslužan za upoznavanje Amerike sa elektro/techno/big beat zvukom. FOTL je imao uber uspješne singlove poput "Breathe", "Firestarter" i "Smack My Bitch Up" koji se još dan danas pojavljuju u mnogim medijima. FOTL je bio na prvom mjestu ljestvica nekoliko mjeseci zaredom.
U meduvremenu, Leeroy odlazi iz banda i formira svoj band "Flightcrank".
Nakon stanke od 5 godina, Liam je izdao single "Baby's Got A Temper" - nešto drugaciji zvuk nego prije, no po mnogima veliki promašaj. Liam je i sam priznao cinjenicu da su se sa BGAT-om samo udaljili od svog cilja, a to je dodati nešto novo. BGAT je zapravo bio parodija na "The Fat of the Land", a to je bilo jednostavno neprihvatljivo za marljivog Liama.
U ljeto 2004, tj. u svega nekoliko tjedana izlazi album "Always Outnumbered Never Outgunned" koji donosi nešto kompletno novo od "The Prodigya".
Dok je album bio u pripremama, u sebi sam govorio; "bolje da ne naprave ništa ako neće biti barem nekoliko puta bolje od "The Fat of The Land" - no mogu reći samo jedno: The Prodigy su tu i tu ostaju.
Ne može se zapravo reci da su nastavili tamo gdje su stali, ali ovaj CD je zapravo savršeni primjer kako zapravo band napreduje i prolazi neke svoje interne faze - da ne kažem da udvostručava aspekt svojih slušaoca (ako ne i utrostručava).
Album za europsko tržište izlazi sa 12 pjesama, a počinje sa onim što je Liam nazvao "WWII is the name of Spitfire".
SPITFIRE je nešto kao "Smack my Bitch up" po kateogrizaciji same pjesme, ima nevjerovatno mističnu podlogu sa zvukom mumljanja indijske žene (isto kao i u SMBU).
CD ne gubi vrijeme na agresivno punkoidni ugodaj koji je na cijelom albumu, vec ide laganim tempom i vec nakon Spitfire-a dolazi pjesma GIRLS (ujedno i prvi single). Girls pocinje kao nekakav old skool 80's breakdance, no u samo nekoliko sekundi sve se pretvori u poznati Liamovski Prodigy stil sa jakim elektronickim ritmom na koji smo navikli.
MEMPHIS BELLS je treća pjesma i nema nekakvu najavu tj. intro već odmah počinje sa svojim jakim tonovima jake elektronice. To je još jedna pjesma mistične podloge i mnogi će pomisliti ili da se nalaze u sredini nekog horror filma ili da igraju neku igru. Iako je ovo jedna brza pjesma na koju možete plesati - vokali jednostavno savršeno upotpunjavaju prazninu. Vokali nisu ne znam koliko spektakularni ali samo tih nekoliko linija (make it once, make it twice - c'mon put that shit on ice) radi svoj posao.
GET UP GET OFF je slijedeća pjesma koja započinje heavy metal/hard rock stilom i onda ulazi u Prodigy hard "CRASH" kralj zvuka stil. Jednostavno ne znam kako da objasnim te beatove i ritmove nego s tim nekakvim CRASH, KING i sličnim izrazima. Za ovu pjesmu odmah možete reći da ima vokala u sebi - vokale izbacuje rapper Twista a ako znate za njega onda znate da vokali moraju biti "good as hell".
HOTRIDE je slijedeća pjesma o kojoj se mnogo pričalo jer na pjesmi sudjeluje glumica/pjevacina Juliette Lewis i kao što je očekivano - pjesma je ispala i više nego dobra. Njeni senzualni vokali podsjecaju na Shirley Manson iz Garbage-a - a tek kada se spoji sa elektroničkim zvukom dobiva se jedna vrlo memorabilna pjesma tj. jedna od onih koju ćete mumljati cijeli dan nakon što ju čujete na radiju.
WAKE UP CALL se još jednom fokusira na beatove i ritmove i to nam ih donosi, naravno, vrlo dobro. Dok su vokali pomalo limitirani, primjetite lagani utjecaj "Firestartera", sa malim sličnostima. "Back on tour, one two three, We are back on four - you better wake up" je jedna linija koju ćete čuti. Što je zanimljivo kod Howletta je da on svaku pjesmu izeditira do najmanjeg detalja i svaki put kada pozorno slušate primjetite nešto potpuno novo u pjesmi koju ste čuli primjerice 100 puta. Tako u Wake up Call-u možete u pozadini čuti zvukove satova koji odkucavaju (jako podsjeca na Pink Floyde i "Dark Side of the Moon".
ACTION RADAR počinje kao obična dance club pjesma i kako se muzika počne zahuktavati (nešto što je izumio FOTL) čujete kako beatovi počnu nadvladavati pjesmom i prva stvar na koju pomislite (ako ste fan Prodigy-a) je "Fuel My Fire" sa FOTL-a - izmixan sa ovim vokalima. Action Radar je više vokalna pjesma i dosta je ugodna uhu.
MEDUSA'S PATH je instrumentalna instalacija koja je dosta "catchy". Što mi se najviše sviđa kod ove pjesme je, premda pjesma ima svoj nekakav beat, Howlett se ne boji eksperimentirati sa raznim zvukovima koje opet (kao što sam već i napomenuo) čujete sasvim slučajno.
PHEONIX po mojem mišljenju paše uz nekakav "Kill Bill" ugođaj. Pjesma ima samo jednu liniju vokala i super beatove i koliko god to ludo zvučalo zapravo ide skupa kao salata u sandwich. Odmah vas hipnotizira i sili vas da ju slušate non stop - jako snažna pjesma.
YOU ARE UNDER MY WHEELS je napunjena još jednom sa nekim aggro ritmom i jakom energijom sa vokalnim linijama poput "Rick, rock rock and roll" - pjesma je "izdizajnirana" upravo za one koji traže nešto da ih "digne", savršena pjesma uz koju se može plesati breakdance, ali opet - uz koju Prodigy pjesmu ne možeš?
THE WAY IT IS ima sample od Michael Jacksonovog "Thrillera" i daje elektronički udarac na svoj nekakav "zipper" stil. Nekakva napredna verzija samo dijela Jacksonovog samplea koji je prenesen u The Prodigy svijet.
I poslijednja pjesma SHOOT DOWN je po meni jedna od favorita najbolje pjesme na albumu koja malo podsjeća na "Firestartera", no više podsjeća na finalne pjesme albuma The Chemical Brothersa koji uvijek imaju "the grand finale" na svojim albumima sa nadasve savršenim pjesmama koje nevjerovatno dižu adrenalin i daju do znanja riječima "Hail to the king". Dok je Shoot Down nekima prosjecna pjesma, meni osobno dokazuje da je to savršena finalna pjesma za jedan savršeni album. Možda zato jer je pjesma više hard rockovska i ima veći nivo nekakvog grunge/electro punka od ostalim pjesama. Nakon kojih dvije minute slušanja pjesma prelazi preko mosta u nevjerovatnu dance pjesmu koja je u Prodigy trademarku - kasnije, sami se uvjerite, kao se pjesma mjenja i radi nekakvu cjelinu nad cijelim završnim finalom tj. sumiranjem cijelog albuma skupa.
Kad smo već kod sumiranja, ako očekujete još jedan album kao "The Fat of the Land" bit cete razočarani, no ako očekujete jedan novi aspekt Prodigy-a, možda nešto kao stavljanje beatova i ritmova skupa da čujete nešto novo, nešto što još niste čuli, onda je to TO. Howlett je izvukao Prodigy iz spirale u koju je zapeo čim je izdao "Baby's Got A Temper" te novi CD ima sve samo da nadopuni taj veliki GAP koji je prouzročio BGAT.
Vrlo važna stvar je da ostalog dijela Prodigy-a na albumu NEMA. Keith Flint i Maxim Reality ne sudjeluju na albumu (Maximov vokal se čuje jedino na pjesmi "You are under my wheels") već se čuvaju za LIVE koncerte.
Howlett je obećao kako će svaka LIVE stvar sa AONO-a na svakom pojedinom koncetru zvučati drugačije. Izjavio je "kako je nevjerovano koliko pjesme mogu dosaditi ako konstantno 4 godine za redom puštate iste pjesme na koncertima". Upravo zato radi ovu laganu izmjenu i obećava da se "Firestarter" više nikada neće izvesti LIVE u konceptu u kojem je bio izveden prije. Firestarter će imati novi beat no to je još sve veliki surprise.
Na samom albumu suraduju "The Ping Pong Bitches", "Princess Superstar", "Juliette Lewis", "Kool Keith", "Liam i Noel Gallagher".
 12.09.2004 18:43 |
5  |
|
