|
Blagdansko jutro...
Razmišljajući o tome što zanimljivo napisati, a istovremeno pročitati, sjetila sam se nekih stvari koje bi mogle ući u profesionalnu biografiju svakog ili gotovo svakog dizajnera (nije bitna provenijencija) i koje su zasigurno izvor svakodnevnih (dizajnerskih) frustracija. Radi se, naime, o osebujnom odnosu, klijent/naručitelj - i onaj netko kojega ću ja ovom prilikom predstavljati, a koji u dijelo sprovodi (nije bez vraga ovakva formulacija) ono što je prethodni u/zamislio.
Svaka priča koja bi sadržavala ovakav sukob, vjerojatno bi se temeljila na istinitom događaju. Tako i ova.
Nije bilo ničega nadrealnoga u zahtjevu gospođe D. da se za nadolazeće božićne i novogodišnje praznike osmisli prigodna čestitka koja bi se, u ime njezine tvrtke, (vrlo moćna i respektabilna tvrtka!) slala na mnogobrojne adrese potrošača. S obzirom na to da se radilo o izrazito velikoj nakladi, produkcijske je troškove trebalo svesti na minimum pa su neki zanimljivi prijedlozi apriori otpali. Ali to nije bilo nimalo obeshrabrujuće, i dalje se mogla napraviti zanimljiva božićno/novogodišnja čestitka i to za malo para.
Odbrojavanje počinje…
Prvi prijedlog bijaše, u dobroj mjeri, lišen uobičajenih božićno/novogodišnjih motiva (kako bi oni rekli: “isuviše decentan”) pa je bez puno razmišljanja odbijen. Ne klonuh duhom, nego odlučih, postupkom adicije, božićno/novogodišnji krajobraz učiniti prepoznatljivijim pa se tu našao jedan Djed Mraz, par jelena lopatara i saonice. Prostituirah se, ali ne do kraja. Prijedlog nije prošao.
Nešto fali? Pahuljice! Dodam pahuljice. Nije dobro - pahuljica nema dovoljno. A možda bi se pahuljice mogle metamorfizirati i preuzeti formu zaštitnog znaka tvrtke - umjesto pahuljica, padaju znakići! To! Zazivam stvoritelja, ali s obzirom na to da je nebo postalo korporativna svojina, nitko me nije čuo.
U ovakvim situacijama postoje dva prihvatljiva oblika ponašanja:
- histerično/neurotični
- flegmatični.
Pokušala sam biti krajnje pribrana i ne dozvoliti da ovi korporativno-pahuljičasti nanosi zatrpaju moj duh. Gospođa D. nije odustajala: još nešto fali!? Trebalo bi sve podložiti ferlaufom u gradaciji od tamnoplave do bijele. Učinih ja i to, stavih u pozadinu ferlauf, od tamnoplave do bijele: tamnoplava gore (jedna tiha zimska noć), bijela dolje (tlo prekriveno snijegom) i poradovah se da je ovo posljednji zahtjev.
No nije bilo tako. Treba promijeniti orijentaciju ferlaufa: bijela ide gore, a plava, naravno, dolje. Učinih to. Čestitka je otišla u tisak. I pala u zaborav.
Jedno blagdansko jutro otvaram poštanski sandučić: jedna izokrenuta zimska noć, korporativni snijeg, Djed Mraz, par jelena lopatara i saonice…
 17.09.2003 12:34 |
1  |
|
