po drvetu sam mislio da smo iz istog kraja,još samo u Mostaru sam ih vidio,
ljeti sitno zeleno lišće i zeleni bobičasti plod koji u jesen primi zlatno žutu boju i visi u grozdovima,kao djeca koristili smo ih za igru,zeleni,nezreli,znaju lijepo zasvrbiti kada te pogode,moja stara ulica je imala čitav drvored,niko ih nije pretjerano volio osim djece,niti su davala hlada,niti su imala plod koji se mogao jesti,odraslima su samo zadavala brige,
ja ih se sjećam upravo ovako kako si ih ti naslikao,kroz maglicu sjećanja
mi proleću zlatno-žute slike,pokoji dječiji glas i pokoji ožiljak na mojim dijelovima tijela od letenja,
čudno,još jedan od dokaza kako slika može biti hiljadu riječi,osjećaja,
sjećanja sabranih u tek jednom slučajnom kliku, |
