Nedavno je zagrebački nakladnik Prometej objavio (dugoočekivanu) monografiju Marije Braut, svakako fotografkinje iz malobrojnoga reda najkvalitetnijih i najprobranijih.
• Napokon monografija?
- Da, i ja sam je jedva dočekala.
• Kako tek sada?
- Moram priznati, samu sam sebe predložila Ministarstvu kulture, prihvatili su projekt, dodao je nešto sredstava i Grad, nešto sponzori, i evo monografije. Vjerujem, da se sama nisam predložila, nitko drugi to ne bi učinio.
• Cijene vas kao fotografa iznimne vrijednosti i kvalitete?
- Nitko nije najbolji, tu smo možda negdje blizu.
• Što sve pokriva monografija?
- Prije svega, ja sam je koncipirala. Najbolje poznajem samu sebe. Nedavno sam imala retrospektivu u Klovićevim dvorima i to sam načelo sačuvala u ovoj monografiji. Počela sam s “ranim radovima”, slijedi “Korčula”, pa “djeca”, pa “teatar”, zatim “pejsaž”. Napravljen je protok tih priča. To nije kronologija.
• Predstavljaju vas kao možda posljednjeg predstavnika zagrebačke škole?
- Da, ali to nije točno. Ovo nije vrijeme Toše Dapca, Skrigina, Grčevića, Gattina, međutim fotoklub radi i dalje, zagrebačka škola fotografije postoji i danas. Naravno, mlađi imaju druge ideje i to je normalno, ali škola živi i dalje.
• Što je temeljna karakteristika zagrebačke škole?
- O tome nisam nikada uopće razmišljala. Jednostavno je prepoznam kada je vidim, po načinu obrade. Najbliži mi je bio Tošo Dabac, on je njegovao jednostavni pristup svemu što vas okružuje.
• U vašem se životopisu često navodi - - “samouka”?
- Meni je Tošo pomogao, učio me je kako snimati. Recimo, dao je meni i Petru Dapcu (Tošin nećak) fotoaparat u ruke i potjerao nas van. Pero i ja smo Tošini đaci, a posve različito radimo. Čovjek mora sam raditi; sam moraš gledati, moraš vidjeti i biti prisutan...
|
